Čudesan slučaj trećeg lica pomoćnog glagola
Jana Willer-Gold, Anita Peti-Stantić
Istraživačko pitanje/teorijska podloga
U klitičkim skupinama u hrvatskome jeziku, u međudjelovanju imenskih i glagolske klitike ostvaruje se, ono što se često smatra, predvidljivim poretkom prozodijski nenaglašenih elementa, (1a). Dok se u kombinaciji dvije objektne klitike prednost najčešće pridaje poretku u kojemu neizravni objekt prethodi izravnom objektu, u ovome je radu od posebnoga značaja poredak tih dviju klitika koji dopušta ispuštanje naredne glagolske klitike – pomoćnog glagola je, kao i vrijednosti obilježja imenske klitike koja neposredno prethodi glagolskoj klitici (Stanojević 2011, Franks 2017). Tu pojavu ispuštanja pomoćnoga glagola nazivamo ispuštanje je. Istraživanje, stoga, ima dva cilja. Prvi, eksperimentalno utvrditi poredak dviju objektnih klitika, (1), te poredak imenskih i glagolske klitike, (2), u klitičkim skupinama u hrvatskom jeziku. Drugi, utvrditi čimbenike koji ograničavaju preferirani poredak, te osiguravaju valjane uvjete za ispuštanje je.
(1a) On ti ga je preporučio.
(1b) *%On mu me/te je preporučio.
(2a) *On ti ga ∅ preporučio.
(2b) On mu me/te je/∅ preporučio.
(2c) Ja sam ti ga preporučio.
(2d) Ja sam mu te preporučio.
Metodologija
Eksperimentalna studija dizajnirana je s ciljem da se ustanovi stupanj prirodnosti rečenica s klitičkim skupinama s dva objekta, (1), i klitičkih skupina s klitikama dviju kategorija – imenske i glagolske, (2a/b), od strane izvornih govornika hrvatskoga jezika. Studija, prva ove vrste, sastoji se od četiri eksperimenta u kojima su korištena dva zadatka – prosudba prirodnosti i prisilni odabira s dvije opcije. Navedena dva zadatka korištena su iz tri razloga: prvi, pripisati psiholingvističke mjere (stupanj prirodnosti, preferencija i vrijeme reakcije) lingvističkim podacima; drugi, na velikom broju izvornih govornika hrvatskoga jezika utvrditi podatke koji ukazuju na djelovanje ograničenja poretka obilježja lica (preferiranja prvog i drugog lica da prethode trećem licu) i izbornosti ispuštanja je; te, treći, izmjeriti opseg izbornosti ispuštanja je u svrhu uspostavljanja njegove prirode kao slobodnog odabira, a ne preskriptivne norme ili govorne pogreške.
Materijali su posebno dizajnirani za ovu studiju ukrštavanjem triju faktora s dvije razine: padež [Ak>Dat, Dat>Ak], Lice [1.2>3, 3>1.2, 3>3] i ispuštanje je [da, ne]. Isti materijali su korišteni u sva četiri eksperimenta u svrhu osiguravanja usporedivosti prikupljenih podataka, mjera i analiza. Ispitanici su bili studenti, izvorni govornici hrvatskoga jezika (N(ukupno)=150, dob (srednja vrijednost): 24, Ž/M: 115/35).
Rezultati
Rezultati ispitivanja stupnja prirodnosti prikazani su u primjeru (1) i (2a/b) gdje [*=slabo prirodno] i [%=ne jako prirodno]. Rezultati zadatka prisilnog odabira ukazuju na slobodnu izbornost ispuštanja je, iz razloga što nije uočena prednost odabira je nad ∅, (2b). Nadalje, duže vrijeme reakcije zabilježeno je za (2b)-je u usporedbi s (2b)-∅, što upućuje na lakšu obradu rečenica u kojima pomoćni glagol je nije iskazan (možda zbog visoke frekvencije je). Konačno, rezultati potvrđuju dodatno djelovanje ograničenja poretka obilježja lica u klitičkim skupinama s dva objekta, (1), uz ograničenje padeža (dativ>akuzativ) i hijerarhije tematskih uloga (agens>recipijent>tema) (Runić 2013).
Rasprava
Rasprava se usredotočuje na rezultate ispuštanja pomoćnog glagola u (2). Analizirajući uži skup podataka u (2a) i (2b), rezultate je moguće objasniti jednostavnim fonološkim pravilom brisanja je (Barić et al. 1990:284–285, Silić 2006). Je se briše kada slijedi istozvučni slog – klitike me, te, se. Međutim, proširujući skup podataka koji podliježu analizi na primjere (2c) i (2d) gdje pomoćni glagol u prvom i drugom licu prethodi dvama objektnim klitikama te ne smije biti ispušten, cilj nam je zagrebati dublje ispod površine fonoloških pravila i ukazati na postojanje obrasca ograničenja poretka obilježja lice čije je djelovanje već uočeno na primjeru klitičkih skupina s dva objekta, u hrvatskome kao i na velikom broju slavenskih ali i drugih međusobno nesrodnih jezika. Dakle, jednom kada se uzme u obzir cjelovita paradigma u (2), ispuštanje je moguće je sagledati u sklopu šire obitelji (sintaktički motiviranih) fenomena ograničenja poretka obilježja lica. Predložena analiza temelji se na poretku prvog i drugog nasuprot trećem licu pomoćnoga glagola i novopredloženoj generalizaciji Rod-Lice-Implikacijski jaz koja ujedno razjašnjava (i) uočeni poredak klitika unutar klitičkih skupina s imenskom i glagolskom klitikom, te (ii) kategorijsku razliku između imenskih i glagolskih klitika.
Literatura:
Barić, Eugenija, Mijo Lončarić, Dragica Malić, Slavko Pavešić, Mirko Peti, Vesna Zećević, and Marija
Znika. 1990. Gramatika hrvatskoga književnog jezika. 2nd ed. Zagreb: Školska knjiga.
Franks, Steven. 2017. Syntax and Spell-Out in Slavic. Bloomington, IN: Slavica Publishers.
Franks, Steven. 2018. PCC Violations and Their Resolutions. In T. Ionin and J. MacDonald (Eds.) Formal Approaches to Slavic Linguistics: The Urbana-Champaign Meeting. Champaign: Michigan Slavic Materials.
Runić, Jelena. 2013. The Person-Case Constraint: A Morphological Consensus. LSA Annual Meeting Extended Abstracts Vol 4., 37: 1-5.
Silić, Josip. 2006. Funkcionalni stilovi hrvatskog jezika. Zagreb: Disput.
Stanojević, Milan-Mateusz. 2011. Modeling epistemic distance: the Croatian l–participle, Suvremena lingvistika 72: 219-239.
Stegovec, Adrian. 2020. Taking Case out of the Person-Case Constraint, Natural Language and Linguistic Theory 38: 261–311.
Stjepanović, Sandra. 1999. What do Second Position Cliticization, Scrambling, and Multiple wh–fronting Have in Common? Doctoral dissertation, University of Connecticut.
Škarić, Ivo. 1985. Slovo, glas i fonem j. Jezik, 32: 132-138.
199 total views, 2 views today
This post is also available in: 
English (Engleski)
