TEORIJSKA PODLOGA PROJEKTA I RECENTNO STANJE U ISTRAŽIVAČKOM PODRUČJU
Pojam mentalne gramatike (koja se tradicionalno razumije kao skup načela kombiniranja u jeziku) još se od knjige Syntactic Structures (1957) Noama Chomskog nalazi u opreci s leksikonom, koji se definira kao ograničeni skup zapamćenih jedinica. Jackendoffov (1997) je alternativni pogled na mentalnu gramatiku širi, pri čemu se i leksikon uvrštava u sustav pravila i time postaje integralni dio gramatičke strukture. Premda je moguće razumjeti razloge za načelno razlikovanje leksikona i gramatike, novija saznanja u posljednjih dvadeset pet godina dvadesetoga stoljeća pokazala su bitna ispreplitanja leksikona i gramatike te nemogućnost njihova razdvajanja (Pustejovsky 1991; Bates et al. 1997; Schönefeld 2001; Haspelmath 2007; Hilpert 2008. i dr.).
Suvremena psiholingvistička istraživanja jezične obrade u najvećoj su mjeri dovela u pitanje odvajanje leksikona od gramatike (MacDonald 1994; Bates et al. 1997a; Bock 1999; Levelt et al. 1999; Ferreira and Dell 2000; Wagner et al. 2010; Viglioco et al. 2014. i dr). U njima se propituje pretpostavka o strogoj podjeli na leksikon i gramatiku, odnosno podjela znanja na popis leksema (ili, preciznije, složenih semantičkih mreža) i gramatičkih pravila. U tim se istraživanjima pokazuje da navedena podjela nije u skladu s jezičnom pojavnošću prirodnih jezika.
Pojam mentalne gramatike, shvaćen kao potpuni skup jezičnih obrazaca, predložaka i shema pohranjen u mozgu korisnika jezika, središnji je teorijski pojam suvremene lingvistike. Budući da izravan pristup mentalnoj gramatici nije moguć (Jackendoff 2012 (2016)), u ovom se projektu istražuje njezin odnos prema ograničenjima informacijske strukture, prvenstveno na sučelju sintakse i semantike. Informacijsku se struktura pri tome razumije kao sastavnica rečenične gramatike, onako kako ju je definirao Lambrecht (1994). U takvom je razumijevanju informacijska struktura odlučujuća odrednica formalne strukture rečenice. Veza mentalne gramatike s informacijskom strukturom utemeljena je na činjenici da «uspostavljanje smisla» između ostalog uključuje poznavanje obrazaca. Zbog toga govornikovu umu moramo pripisati mentalnu gramatiku koja određuje moguće rečenične obrasce.
Istraživanja produkcije i razumijevanja pokazala su se pouzdanim načinom ispitivanja odnosa između leksikona i sintakse, posebice njihove međuovisnosti, koja je daleko veća od one koju pretpostavlja tradicionalna generativna gramatika. I sintaktički i semantički utemeljeni modeli jezičnog procesiranja u skladu su s psihološkom realnošću prema kojoj je svaki leksem određen temeljnim okvirom svoga uvrštavanja u jezični sustav. Taj je okvir određen konceptualnom strukturom, kao i inherentnim morfosintaktičkim obilježjima koja ograničavaju mogući kombinatorni potencijal pojedinog leksema. Uvrštavanjem leksema u rečenicu semantički se i sintaktički ograničava izbor leksema i gramatičkih oblika koji slijede (v. Schönefeld 2001, poglavlja 3 i 4).
Premda se klasični generativni pristupi temelje na razdvajanu leksikona i gramatike, postoje brojne teorije (kognitivna gramatika, Langacker 1987; gramatika u nastajanju, Hopper 1987; konstrukcijska gramatika, Goldberg 1995, 2006; paralelna arhitektura, Jackendoff 2002), kao i pojedinačni pristupi (Schönefeld 2001; Haspelmath 2007, 2014) i eksperimentalni pristupi (Bates and Goodman 1997; Hilpert 2008) koji zagovaraju neodvojivost gramatike i leksikona. U svim navedenim pristupima postoji otklon od načelnoga razlikovanja tih dviju struktura. U njima se pravila ne shvaćaju kao postupci, nego kao obrasci, odnosno sheme (dijelovi strukture s varijablama), što ih približava leksemima. U ovom projektu prihvaćamo tu, u svojoj osnovi konstruktivističku postavku, a teorijska će nam osnovica biti Jackendoffova teorija paralelne arhitekture (PA) (Jackendoff 1983, 1987, 1990, 1997, 2002).
PA ne provodi striktnu podjelu između leksikona i gramatike. Riječi i standardna pravila smješteni su na dva kraja višedimenzionalnog kontinuuma koji sadrži raznovrsne mješovite jedinice kao što su frazemi i druge punoznačne konstrukcije. Važna je posljedica takvog shvaćanja ta da semantika i sintaksa nisu nužno u sukladnom jednoznačnom odnosu jedna prema drugoj, nego se njihov odnos nerijetko ostvaruje u pomacima jedne razine u odnosu prema drugoj. Te je pomake nužno i izrijekom specificirati. To znači da na razini rečenice nije moguće derivirati fonološku, semantičku i sintaktičku strukturu jednu iz druge. Njihovi međusobni odnosi određeni su pravilima, koja su u nekim slučajevima iscrpna i jasno određena, a u drugima je riječ o nizovima hijerarhijski uređenih ograničenja koja je moguće prekršiti u skladu s teorijom optimalnosti. Na razini riječi, svaka leksička jedinica je trojna strukturna jedinica koja se sastoji od manjih dijelova fonološke, sintaktičke i semantičke strukture (Jackendoff, 2002). Stoga su riječi prototipni slučaj pravila sučelja koja određuju odnose između fonologije, semantike i sintakse.
U ovom ćemo projektu, na temelju široko shvaćenog pojma potencijala gramatičkog slaganja, istraživati primjenjivost paralelne arhitekture kao teorijskog modela određivanja skupa nužnih kategorijskih odnosa unutar leksikona na morfosintaktičkoj i semantičkoj razini. Kako bismo utvrdili skup obilježja koja valja odrediti za hrvatski (koji je flektivno bogat jezik), prvo ćemo modelirati opis razina prikaza i njihovih međusobnih veza za apstraktne, konkretne te visoko i nisko predočive imenice, glagole i pridjeve, uzimajući u obzir posebnosti njihova potencijala gramatičkog slaganja. U analizi pritom sustavno razlikujemo univerzalnu razinu i specifična obilježja vezana uz hrvatski jezik.
Postojeći više ili manje tradicionalni opisi hrvatskoga uglavnom se temelje na razdvajanju gramatike i leksikona. Od radova koji ne provode tu razliku, jedan opsežniji gramatički opis hrvatskoga bavi se imenskim sustavom iz perspektive kognitivne gramatike (Belaj 2015), a postoje i pojedinačni noviji radovi koji se bave različitim pitanjima hrvatske gramatike iz kognitivnolingvističke perspektive (npr. Peti-Stantić 2005; Stanojević 2011). Međutim, nijedan od ovih pristupa ne uspostavlja vezu između korpusnih podataka i psiholingvističkih eksperimenata. U novije se vrijeme grupa istraživača na čelu s Dagmar Divjak (koja uključuje i prijavitelje projekta, Peti-Stantić i Stanojević) bavi modalnošću u slavenskim jezicima, ali njihove publikacije na tu temu za sada nisu uključivale hrvatski.
S obzirom na to, obrada imenske i glagolske reprezentacijske geometrije u hrvatskom jeziku koja uzima u obzir jezične razine i njihove međusobne odnose inherentno ugrađene u leksičke oblike, predstavlja novinu i u našem i u svjetskom istraživanju. Usporedba broja i hijerarhije obilježja potrebnih za opis jezika različite morfosintaktičke složenosti (npr. za engleski i hrvatski) omogućit će nam određivanje same hijerarhije obilježja. U ovom prijedlogu ta će se hijerarhija koristiti kao temelj eksperimenata vezanih uz varijabilnost i jezično procesiranje.
1,440 total views, 1 views today
This post is also available in: 
English (Engleski)
